Dario Fo e Franca Bakar imat će svoj muzej. Napokon, uspostavljeni su svi uvjeti da Italija pruži dostojan dom umjetničkoj baštini od neprocjenjive povijesno-kulturne vrijednosti.
Nobelova nagrada za književnost
Bilo je to 9. listopada 1997. kada Dario Fo prima u Stockholmu Nobelova nagrada za književnost. Nagraditi ga je kralj Gustavo iz Švedske.
"Nobelova nagrada za književnost dodjeljuje se Dariou Fou, jer se zajedno s Francom Rame, glumicom i spisateljicom, u tradiciji srednjovjekovnih šaljivih ruga moći i vraća dostojanstvo potlačenima." Akademija u Švedskoj
"U cijeloj Italiji Fo je poznat kao glumac, a malo kao "autor". Umjesto toga, njegovi su tekstovi poznati i zastupljeni u cijelom svijetu. To je zaslužena nagrada." Umberto Eco
"Poput Molièrea, Fo je smijeh koristio kao oružje protiv fanatika." Le Monde
"Održat će se Muzej Fo-Rame. Obveza koju sam preuzeo s Dariom Foom bit će poštovana". Ministar kulture, Dario Franceschini reagira jasno i nedvosmisleno na tvrd stav Jacopo Fo, sin dvojice velikih umjetnika, koji su izravno napali ministra na republičkim kolonama rekavši da: "Oca i majku odveo je na vožnju, muzej posvećen njima nikada nije poletio". Osobe iz svijeta zabave i kulture posuđivale su svoja lica i glasove kako bi pokrenule apel u korist stvarnog početka projekta. Sve, naravno, u skladu s Fo - Rame zaklada.
Riječi ministra Franceschinija o projektu Muzeja Fo-Rame
"Sadašnja je zgrada državne arhive, a ne muzej, a od početka smo znali da je to privremeno mjesto i da se njime ne može upravljati s vremenom i metodama muzeja.. Muzej će se graditi, ponavljam, obećanje ću ispuniti, bez obzira na cijenu. Resursi su tu, tamo su raspoređeni. Upravo sam čuo Jacopa Foa telefonom, a već prije nekog vremena Zakladi je predloženo sjedište Dogana Vecchia, također u Veroni. Odgovorio je da mu je to mjesto dobro. "
Italija zaboravlja
Italija je izvanredna zemlja, ali često, prečesto, zaboravan. Mi smo zemlja puna osobnosti jedinstven, koji se često, prečesto, više slave i pamte vanja iz naših granica i iznutra. Prisjećanje na rad Darija Foa i France Rame nije samo nešto poslušan, je obaveza moral prema dvojici umjetnika koje nam cijeli svijet poznaje i zavidi. Njihova je ostavština neizmjerna kulturna baština, ali još je veća i njihova emocionalno nasljeđe da nam se ta djela nikad ne prestaju prenositi.
Beskonačnost materijala kojeg čine tekstovi, izložbeni plakati, kostimi, scenografije. Ogromna količina materijala koja treba ogromno mjesto koje ga može sadržati. I osigurati da svi mogu uistinu uživati u ovoj kulturnoj baštini. Mnogo je onih koji čekaju da mogu pregledati stranice izvornih spisa koji su prešli izravno u povijest svjetske književnosti. Promatrajte plakate hvaljenih emisija, divite se sjajnim i originalnim kostimima i impresivnim scenografijama.
Mnogo je onih koji žele udahnuti taj zrak, dodirnuti rukama važan dio naše novije povijesti. Mogućnost čitanja bez filtera, bez ikakve cenzure koja stavlja geg na genijalnost i kreativnost. Kompletno djelo Daria Foa i France Rame omogućit će nam da ponovno otkrijemo, ili otkrijemo za najmlađe, dva ogromna talenta pozornice, dva ogromna umjetnika koji su impresivnom lucidnošću i predviđanjem opisali i ispričali desetljeća talijanske povijesti.
Riječi ministra kulture Darija Franceschinija nagovještavaju. Sigurno će se čuti glasovi iz refrena, likova koji neće gledati blagonaklono na takav projekt i možda će predložiti izbore kulturali definitivno više moždanih. Njima i njihovim eventualnim, bizarnim prijedlozima dajemo riječi drugog talijanskog genija, Dante Alighieri:
Nemojmo o njima, ali pogledajte i prođite (inf. III, 51)
Pravi muzej za Darija Foa i Francu Rame
Dario Fo i zaklada Franca Rame
