Smrt voljene osobe jedna je od najsloženijih situacija s kojima se suočavamo u životu. Saznanje da te osobe više nema, da je zauvijek nestala, izaziva ogromnu bol i neopisiv osjećaj praznine.
Ništa nas ne priprema za tu patnju. Riječi nisu dovoljan melem da zacijeli ranu. Moramo pustiti da vrijeme prođe i nositi se s boli. Ali poznavanje emocionalnih i fizičkih posljedica tog gubitka može nam pomoći da bolje razumijemo što proživljavamo. Tako ćemo moći biti ljubazniji prema sebi dok prihvaćamo novu stvarnost.
Kako na to utječe smrt voljene osobe?
Svi znamo da je smrt dio života, ali unatoč tome, kada nas voljena osoba zauvijek napusti, teško je podnijeti udarac i prihvatiti da ćemo morati nastaviti dalje bez te osobe.
Svatko reagira drugačije i koristi vlastite resurse da se nosi s tom boli najbolje što može. No dok je svaka bol jedinstvena, praktički je nemoguće izbjeći niz osjećaja koji potresaju naš unutarnji svemir.
• Šok i emocionalna obamrlost. Šok je obično prva reakcija na smrt člana obitelji. Normalno je da tijekom prvih sati, dana ili tjedana osjetimo neku vrstu emocionalnog olakšanja boli koja nam omogućuje da nastavimo dalje kao da se ništa nije dogodilo. To je obrambeni mehanizam koji nas štiti kako bi naš um mogao procesuirati ono što se dogodilo. U mnogim slučajevima taj osjećaj praznine ili ravnodušnosti prati zbunjenost i dezorijentiranost.
• Bol. Gubitak voljene osobe je pogubno iskustvo, zbog čega uzrokuje veliku bol. To je posebno intenzivna patnja koja se odražava i emocionalno i fizički. Mnogi ljudi to opisuju kao da su izgubili dio sebe, bili presječeni na dva dijela, kao da im je srce iščupano.
• Bijes. Kad netko umre, ne samo da smo tužni, već je normalno osjećati ljutnju i ljutnju. Smrt nam se može činiti okrutnom ili nepravednom, osobito ako imamo posla s mladom osobom ili ako imamo planove za budućnost. Možemo biti jako ljuti na osobu koja je umrla jer nas je "napustila", ali također možemo biti ljuti na sebe ili na svijet.
• Osjećaj krivnje. Osjećaj krivnje još je jedna uobičajena reakcija na gubitak voljene osobe, a s kojom se najteže nositi. Možemo se osjećati izravno ili neizravno krivima za smrt te osobe, jer nismo bili bliži ili ljubazniji prema njoj. Ako se odlučno ne pozabavimo osjećajem krivnje i ne dopustimo mu da raste, to često vodi do spirale samooptužujućih optužbi koje nas sprječavaju da prebolimo ono što se dogodilo.
• Tuga. Očito je da smrt člana obitelji također stvara osjećaje kao što su tuga, nostalgija i usamljenost. U nekim trenucima čak nam se čini da je sve izgubilo smisao. Ako se ne možemo nositi s tim emocionalnim stanjima, možemo pasti u depresiju. Zapravo, do 50% ljudi koji su izgubili partnera doživi simptome depresije tijekom prvih mjeseci nakon smrti. Nakon godinu dana, 10% završi s razvojem depresije.
S tim u vezi, istraživanje provedeno na Sveučilište Columbia otkrio je da smrt voljene osobe uvelike povećava rizik od razvoja psihičkih problema, posebice poremećaja raspoloženja poput tjeskobe ili depresije.
Smrt člana obitelji jedna je od najstresnijih situacija u životu, pa posljedice nisu ograničene samo na emocionalnu razinu. Zapravo, stres koji stvara utječe na nas i na fizičkoj razini, šireći se na sve organe, posebno napadajući imunološki sustav.
Studija provedena na Sveučilištu u Sydneyu, na primjer, otkrila je da se funkcija imunoloških stanica smanjuje, a upalni odgovori povećavaju kod ljudi koji prolaze kroz razdoblje boli. To je jedan od razloga zašto se razbolimo i treba nam više vremena da se oporavimo nakon gubitka voljene osobe.
Studija razvijena na Sveučilištu Harvard otišla je korak dalje otkrivši da se šanse za umiranje povećavaju kada smo u žalosti, osobito ako smo već patili od prethodnog stanja, što je fenomen poznat kao "efekt udovištva".
Zapravo, švedski istraživači otkrili su da ljudi sa zatajenjem srca koji su izgubili člana obitelji imaju veću vjerojatnost da će umrijeti dok tuguju, posebno u tjednu nakon gubitka.
Smrt supružnika ili partnera povećava rizik za 20%, smrt djeteta za 10%, a smrt brata ili sestre za 13%. Rizik je bio posebno visok za one koji su pretrpjeli dva gubitka: povećanje od 35%, u usporedbi s 28% za jedan gubitak.
Suočavanje s boli, korak po korak
Vrijeme je savršeno za zacjeljivanje rana. Kako dani prolaze, prihvaćamo gubitak. Međutim, oko 7% ljudi zaglavi u poricanju, ljutnji ili tuzi. Oni žive a komplicirana ili neprerađena bol. Kako biste to izbjegli, važno je slijediti nekoliko smjernica:
• Dajte sebi dopuštenje da osjećate. Bol pokreće širok raspon emocija. Važno je ne govoriti sebi kako se trebamo osjećati i ne dopustiti drugima da nam govore kako se trebamo osjećati. Suočeni s gubitkom, bitno je priznati svoje osjećaje, čak i one najbolnije, i dopustiti si da tugujemo i tugujemo. Eksternalizacija patnje pomoći će nam da je prevladamo.
• Budite strpljivi i ponašajte se ljubazno prema nama. Svaka osoba slijedi svoj tempo ozdravljenja. Bitno je ne forsirati se i biti strpljiv. Moramo prihvatiti da moramo osjetiti sve te emocije. Iscjeljenje će doći u svoje vrijeme. Stoga je važno ne vršiti pritisak na sebe i odnositi se prema sebi ljubazno i dobronamjerno tijekom cijelog procesa.
• Održavajte životne navike. Kad netko nama blizak umre, osjećamo da se naš svijet ruši. Održavanje određenih dnevnih rutina omogućit će nam da malo uvedemo red u svoje živote i zauzeti nas, što će nam pomoći da vratimo povjerenje i samopouzdanje.
• Razgovarajte o gubitku. Mnogi se ljudi povuku nakon poraza, ali dijeljenje boli pomaže u ozdravljenju. Razgovor o gubitku, sjećanjima i zajedničkim iskustvima s tom voljenom osobom omogućuje nam da procesuiramo ono što se dogodilo. Prenošenje onoga što osjećamo u riječi jedan je od načina da taj gubitak integriramo u svoju životnu priču.
Općenito je pravilo da bol i tuga blijede tijekom mjeseci, a na kraju nestaju nakon godinu dana. Iako ne postoji standardno razdoblje za suočavanje s boli i obično ne prolazimo progresivno kroz njezine faze nego doživljavamo neuspjehe i uspone i padove, ako bol ne jenjava, važno je potražiti psihološku pomoć.
Psiholog nam može pomoći da se bolje nosimo sa smrću člana obitelji od samog početka. Pomoći će nam da se nosimo s tugom, krivnjom ili tjeskobom koju gubitak stvara. Neće nas poštedjeti boli, ali će nam dati alate da se s njom bolje nosimo i, prije svega, pomoći će nam da prođemo kroz tugovanje kako ne bismo zapeli u nekoj od njegovih faza.
Bez sumnje, oporavak od smrti voljene osobe zahtijeva vrijeme. Potpora, ne samo prijatelja i obitelji, već i psihologa, može ovaj proces učiniti lakšim i podnošljivijim. Na taj način možemo očuvati svoje psihičko zdravlje i vratiti određeni stupanj blagostanja što je, uostalom, ono što bi ta osoba željela za nas.
Izvori:
Chen, H. et. dr. (2022.) Žalovanje i prognoza kod zatajenja srca: Švedska kohortna studija. J Am Coll Cardiol HF; 10(10):753–764.
Keyes, KM et. Al. (2014.) Teret gubitka: Neočekivana smrt voljene osobe i psihijatrijski poremećaji tijekom života u nacionalnoj studiji. Am J Psychiatry; 171 (8): 864–871.
Buckley, T. et. Al. (2012.) Fiziološki korelati žalovanja i učinak intervencija žalovanja. Dijalozi Clin Neurosci; 14(2): 129–139.
Moon, JR et. Al. (2011.) Udovištvo i smrtnost: meta-analiza. Plos jedan; 10.1371.
Ulaz Kako se nositi sa smrću člana obitelji? prvi put je objavljen godine Kutak psihologije.
