Uvijek ćemo ga pamtiti po njegovom vječnom dječjem osmijehu. Dijete koje je voljelo igrati nogomet i koje je tijekom odrastanja cijelu generaciju davalo snove o slavi.
Paolo Rossi bio je jedan od nas, bio je dijete koje je poput nas igralo nogomet ispod kuće ili u oratorijumu, sa svojim snom da postane prvak. Kao što smo i učinili.
Paolo Rossi bio je jedan od nas, jer nam je bio toliko sličan. Poput nas, i on je rođen u provinciji, nije imao nikakva noga da zalijepi loptu. Nije imao impozantan stas, poput tolikih njegovih napadačkih kolega. Nije mogao dati laktove, ali ih je primio. Kao i mi, imao je vrlo normalnu tjelesnu građu, možda čak i pomalo krhku, ali brzina mu je bila prije svega mentalna. Znao je, trenutak prije ostalih, kamo će ići lopta i on će trenutak prije ostalih doći tamo. Kad ga je branič na trenutak izgubio iz vida, bilo je kasno, lopta je već bila na mreži. Nikad nije propustio nijednu priliku, dapače, govorilo se da je napadač oportunista.
Sjećati se Paola Rossija, za one iz moje generacije, rođene sredinom 60-ih, znači pričati o svojoj mladosti. Vratite se godinama, razdobljima, trenucima koje je Paolo Rossi obilježio, okarakterizirao, obilježio svojom nogometnom karijerom. Prva slika Paola Rossija ne vraća me, kao što bi to bilo prirodno, u divne dane Sarriàa u Barceloni, gdje je nezaboravna bajka započela s reprezentacijom koju je vodio Enzo Bearzot. To čak nije ni crno-bijela slika njegovih pobjedničkih sezona s košuljom Juventusa, ali on ima crveno-bijele boje Vicenze. Stadion. "Romeo Menti" iz Vicenze, gdje je lokalni tim počeo letjeti zahvaljujući mrežama svog središnjeg napadača. Broj 9, koža i kosti, koja je počela oduševljavati sve. Slike "90 ° Minuto", stadiona u Vicenzi, s kamerom koja je djelovala klinom između dva stupa stadiona, što je te snimke učinilo jedinstvenima. I, zatim, svoje mreže. Tako puno.
Vicenza čuda, predvođena GB Fabbrijem, ozbiljne ozljede, nogometne oklade, prelazak u Juventus, reprezentaciju, Enzo Bearzot, Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj 1982. godine, Nando Martellini i njegovi "Rossi, Rossi, Rossi", ponovljeni u čudesno opsesivan način, Zlatna lopta, naslovi prvaka, europski pehari. Mnogo je trenutaka u karijeri koja nije bila uvijek lagana, načičkana nezgodama drugačije prirode, ali na kojima je njegovo vječno dječje osmijeh uvijek uspijevalo poboljšati. Padom, a zatim i ustajanjem, kao kad na terenu branitelji nisu pronašli ništa bolje nego da ga bace dolje i zaustave. Padanje, a zatim ustajanje, jače nego prije. Stalno.
Šest golova na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj biseri su nam u pamćenju kao dječaci. Te mreže, te pobjede, te nekontrolirane i nekontrolirane radosti, koje su nas vukle ulicama na proslavu, na automobilima, mopedima i biciklima, s crvenom zastavom ne znamo kako, učinile su da se osjećamo nenadmašno. I oni su nas natjerali da sanjamo. Jedan od nas, poput nas, srušio je nogometne divove, poput Maradonine Argentine, Zicoova Brazila i Njemačke, vječni suparnik, osim Poljske, poražen u polufinalu.
Tada bismo svi mogli pobijediti. Mi bismo poput njega, malog Davida, mogli pobijediti brojne Golijate koje je život počeo postavljati pred nas. Paolo Rossi bio je jedan od nas kad je svirao, kada je govorio, u svakoj situaciji. Bio je prijatelj, možda, malo stariji, ali u kojem bismo se opet sreli.
Ta inteligencija tako živahna, koja mu je osvijetlila osmijeh kao vječnog djeteta, koje je nastavilo, kao odrasla osoba, živjeti svoj san o igranju nogometa. Kao komentator, njegov je toskanski naglasak, sjajne oči uvijek pokazivao žaljenje što više nije na zelenom travnjaku. Volio bi čuti kako njegovi bivši kolege komentiraju njegov cilj. Budući da je Paolo Rossi bio jedan od nas i poput nas volio je igrati nogomet.
S njim ide i malo našeg vječnog bića Petar Pan, usprkos sijedima i škripavim koljenima. Vječna djeca koja su sanjala, sanjala i uvijek će sanjati da trče za loptom, pucaju u gol, na trenutak se naljute, jer je vratar odbio udarac.
Ali bijes traje samo trenutak. Zapravo, na golmanov odboj, prije svega, kao i uvijek, dolazi Pablito i ubacuje je u tu loptu. On pobjeđuje, mi pobjeđujemo.
Bok Pablito, jedan od nas. Zauvijek.
