Postoje neki diskursi koji bi trebali naći plodno tlo samo i isključivo u kafanama. Upravo iz tog razloga dojmljivo je vidjeti da mnoge od ovih tema počinju cvjetati ne samo za vrijeme aduta zemlje, nego i u velikim televizijskim salonima gdje bi tema o kojima bi se trebalo baviti možda i veća, jer čak i kad je sport u pitanju, postoje niže i više teme, vrijedniji i manje vrijedni.
Ali u eri od Big Brother (Big Brother), koja je od orwellovske distopije postala masovna televizijska emisija (masa u kojoj se malo tko sjeća porijekla naslova), ono što je nisko je i ono što najviše koristi publiku.
Očito sa svim tim moramo živjeti, ali uvijek s tim okom nekoliko heroja koji još uvijek pokušavaju uzgajati neke male biljke koje sigurno neće uroditi industrijskim količinama voća, ali će s druge strane kvalitetu staviti u središte pozornosti.
Pažnja! Nemojte se zavaravati: ponekad iz tih kafanskih razgovora može proizaći nešto stvarno zanimljivo, ali samo i samo ako se na to utroši vrijeme, kao i dobra doza pažnje i brige.
Postoji, za koje znam, a entuzijasta bicikla koji nikada nije raspravljao o - gotovo - egzistencijalnoj kombinaciji “Giro-Tour”. “Corsa Rosa-Grand Boucle”, “Maglia Rosa-Maglia Gialla” su sve teme koje dijele i dijele ne samo Francuzi i Talijani, nego i Talijani i Talijani, kao i Francuzi i Francuzi.
Ipak, sada se čini da spor oko toga koja je najveća etapna utrka biciklističke sezone dobiva jedinstven i nepopravljivo odlučujući zaokret.
Pritom se mora reći da je ovo težište, sve pomaknuto prema transalpskim planinama, čisto pitanje novca: ne prestiž, ne slava, važno je samo koliko se novca kreće iza jednog ili drugog događaja.
Ali zašto se to događa i međutim, taj romantični biciklizam više ne postoji tko je animirao vječne izazove između Coppija i Bartalija?
Tim World Tour mora moći računati na minimalni proračun koji će biti definiran kao takav, proračun koji dolazi od sponzora koji tim mogu naći. Velika imena koja se klade na biciklizam kako bi ostvarili profit različita su: pomislimo samo na engleskog diva INEOS Jima Ratcliffea (čija bi imovina iznosila više od 3 milijarde eura) ili Kazahstance iz Astane (preuzeo ih je 2006. konzorcij nekih od najvažnijih energetskih tvrtki u zemlji).
Biciklistički timovi ne uzimaju, kao što biva u moto sportu, udio na televizijskim pravima, već malo mijenja jer je cilj u svakom slučaju imati marku na izložbi pred kamerama, možda poslati jednog ili dvoje trkača u trčanje kako bi imali još ekskluzivniju pozornicu.
Očito, nemaju sva natjecanja jednaku medijsku pokrivenost: u tom smislu Tour de France pobjeđuje Giro d'Italia “s rukama u džepovima”. Brojke Francuza su impresivne: samo Tour nudi raznim sponzorima 70% njihove godišnje vidljivosti. Nadalje, ako Grand Boucle ima promet od oko 150 milijuna eura (Giro najviše 70, prije Covida), više od polovice tih prihoda dolazi od televizije (govorimo o otprilike 80 milijuna).
Službeni prenositelji natjecanja su France TV Sport i Eurovision, iako ukupno postoji više od trideset prijenosa diljem svijeta koji uživo emitiraju tri tjedna utrka. Stoga je zanimljivo usporediti odnos između ASO-a i France TV Sporta i odnosa između RCS Sporta i RAI-a: dok u Francuskoj postoji čvrst dogovor između televizije i organizatora da do 25. godine iznosi 2025 milijuna godišnje, u Bel Paeseu svaki godine moramo svjedočiti uobičajenoj dosadi između RAI-a i RCS Sporta koja očito završava dogovorom mnogo siromašniji od transalpskog.
Drugi način od tim mora zaraditi je u biti ono od trkaćih nagrada, a čak i ovdje možemo reći da Grand Boucle vrijedi dvostruko više od Corsa Rose. Naime, u izdanju 2018. ukupni nagradni fond u Francuskoj dosegao je 3 milijuna eura, dok su u Italiji organizatori stavili na raspolaganje samo 1,5 milijuna. Sposobnost pronalaženja sponzora i dobavljača zadaća je organizatora, koji što su moćniji to su sposobniji obogatiti utrku i posljedično je učiniti privlačnijom za magnate na dva kotača.
Stoga ne čudi što američka Amaury Sport Organisation (ASO) stiže tamo gdje RCS Sport još uvijek sanja o tome da kroči. U svemu tome valja priznati i da je ASO-ovom zadatku olakšan veći prestiž koji francusko natjecanje ima na svjetskoj sportskoj razini: prvo je rođeno, ima kultni dolazak u Les Champs Elysees, mogu se osloniti na življi biciklistički pokret i tisuću drugih više-manje upitnih razloga.
Tako se izbori bogova čine jasnijim Veliki tim izvesti najbolje formacije na Touru, a ne na Giru, ostavljajući mrvice na putu koji ove godine izgleda stvarno obećavajući, ali koji će moći računati samo na 2 člana UCI Top 10: Richarda Carapaza i Joaa Almeidu. Uz prvaka Ekvadora i Portugalca, tu će biti i Vincenzo Nibali (Astana), sprinter Mark Cavendish (koji je s četiri pobjede na Touru prošle godine izjednačio rekord Eddyja Mercxa po broju osvojenih francuskih etapa u apsolutnom iznosu, naime 34 ) i starleta Tom Pidcock, svjetski prvak u ciklokrosu. Ukratko, glumačka postava nije najgora, ali čini se da ćemo se morati naviknuti vidjeti sve više Giro d'Italia kao lansirna rampa za perspektivne mlade ljude i modna pista za kraj karijere za stare slave, jer u srpnju će u Francuskoj biti sve zvijezde trenutka: Alaphilippe, Van Der Poel, Van Aert, Pogacar, Roglić samo su imena koja prave najviše buke, ali lista fenomena mogao bi se nastaviti za još nekoliko redaka.
Može li se išta učiniti da se taj trend promijeni? U svibnju ne, naprotiv: morate sjediti na sofi (ili, za one koji mogu, ići niz ulicu) i uživaj u predstavi, jer i bez uzbrdica napada "Pikachù" (Pogacar) ili bez paklenih ritmova WVA (Wout Van Aert) možete se zabaviti: možda je pravo vrijeme za vječnog nesretnog Mikela Landu ili povratak u velikom stilu bivšeg pobjednika Tom Dumoulin. Dobra stvar je to bit će to nepredvidivi Giro, za razliku od prošlog izdanja u kojem bi Bernalu bilo teže izgubiti "beskonačni trofej" nego ga osvojiti.
Kreće 6. svibnja, ali iz Mađarske, gdje će se održati dvije etape za sprintere i u sredini kronometar koji će, međutim, malo promijeniti. Povratak u Bel Paese počinje odmah s praskom: 172 km u sicilijanskim planinama s dolaskom na Etnu. Prvi pravi poziv za muškarce u klasifikaciji. Slijede dani kada se penjete poluotokom dodirujući Procidu (talijansku prijestolnicu kulture), Molise, Emiliu i zatim do Genove, a zatim se krećete u Pijemont i konačno vidite zastrašujuće Alpe.
Početak je uspon na Cogne, a zatim odmah pet zvjezdica etape od 202 km koja povezuje Salò s Aprico. No, pozornica Regina je svakako broj 20: od Belluna do Marmolade (Passo Fedaia), u sredini prijevoja San Pellegrino i prije svega prolaza Pordoi, koji bi se mogao pokazati kao žetelac slavnih žrtava.
Ali sigurno nešto treba poduzeti jer Corsa Rosa ne zaslužuje tako malo pažnje: to je još uvijek kazalište koje je ugostilo herojske bitke, vrtoglave uspone i najveće izvođače koje je ovaj sport ikada poznavao. Prije svega, moramo shvatiti da biciklizam - kao i sve ostalo - sada ide u ovom smjeru i više ne možemo pričati da je povratak romantici biciklizma još moguć.
može biti ambicije će se vratiti zapovijedati novcem, ali to sigurno nije nešto što će se dogoditi uskoro. Posljedično, ako se ne može postići ekonomska razina onoga što je sada definirano kao "superlegura" dva kotača, možemo se zadovoljiti samo najfascinantnijom utrkom. A što se tiče uzoraka, željno ćemo iščekivati bolja vremena.
Vremena kada ćemo si prestati pričati bajke i na ulicama konačno će se vratiti da živimo ep.
L'articolo Maglia Rosa, sve blijeda boja Iz Sport rođen.
