Polupusto dvorište crkve San Pietro s malom, divnom predstavom djece. Sjajno svjetlo u pandemijskoj tami.
Crkveno dvorište San Pietra, Veliki petak 2021. godine. Pandemija Covid-19 i dalje diktira svoje uvjete. Prisutnih je malo, strogo na daljinu i sa maskama strogo da pokrije nos i usta. Malo je ljudi, ali među njima postoji mala i izvanredna reprezentacija jedne divne zajednice: djece. Zamislimo nezadovoljstvo pape Franje promatranjem prekrasnog crkvenog dvorišta San Pietra lišenog svoje prirodne vitalne energije: vjernika.
Ali ako smo u ovih osam godina pontifikata naučili malo poznavati ovog Papu, zamišljamo, na isti način, njegovu beskrajnu radost promatrajući to mala zajednica djece osvijetlio zajednicu vjernih prisutnih na proslavi Via Crucis. Mala zajednica koja predstavlja narod, zajednicu djece, koju pandemija podvrgava nezamislivim naporima, teško održivim i s nepredvidivim posljedicama.
Riječi djece, misli Francisa
Počinje Via Crucis, započinje pripovijedanje o posljednjem dijelu Isusova života i započinje priča o djeci, o njihovom svakodnevnom Via Crucisu u godini pandemije. Stanice se slijede jedna za drugom, stanja uma se slijede koja polako vode u tamu ljudske duše, predstavljene križem i čovjekom koji je pribijen za taj krst. Djeca pričaju svoje priče, sačinjene od dobrih djela i nesebičnih misli, i ako su ponekad bila pomalo sebična, razumiju grešku i odmah je isprave.
Te misli, ti glasovi, ti crteži slijede precizan zaplet, jasno ocrtan. Biti kršćanin znači biti jedno s drugim, upoznajte ga, ispružite ruku, nasmiješite mu se, ući u zajednicu s njim. Te misli, ti glasovi, ti crteži čine se teorijskom destilacijom pontifikata pape Franje. Izbor da se za pontifikat uzme ime Svetog Asiza prvi je, vrlo jak znak promjene. Crkva je rođena siromašna, mora ostati siromašna a sve što posjeduje mora biti dostupno najmanjima, marginaliziranima, onima koji nemaju glasa.
Franjo, papa viđen kao a revolucionarno
Ova vrlo jasna papinska misao, toliko suprotna katoličkoj tradiciji, učinila je da se papa Franjo konzervativnom dijelu crkvenih hijerarhija i medija ukaže revolucionarno, a Che Guevara sa prebivalištem u Vatikanu. S Che Guevarom papa Franjo ima zajedničku zemlju porijekla, veliku i sjajnu Argentinu i, prije svega, urođenu idiosinkraziju prema moći koja više voli malobrojne na štetu mnogih. SeChe Guevara je bio ličnost neudobno, Papa Franjo je neugodan papa. Vrlo neugodno.
Onoj djeci, onim nevinim licima, koja imaju čitav život da živi, papa Franjo želi naučiti prije svega jedno: nikada ne prihvaćati zlostavljanja, nikada ne ostati pasivan kad neko, žalosnim postupcima ili korištenjem sramotnih riječi, povrijedi, umrtvi, ponizi ljudi, posebno najslabijih i najnezaštićenijih. Papa Franjo sije sjeme kako bi mogao vidjeti klice Nove, Ljudske Crkve, Christian, odnosno Crkve koja je zaista slika Krist na zemlji.
Staza je surova, teška, puna zamki. A te zamke su rasute svuda. Mnogi ne vole papu Franju. Ne vole njegove misli, ne vole ni njene revolucionarno otvori, ne sviđa mi se taj vjetar revolucionarno promjena koja je zajedno s njim ušla u Vatikan 13. ožujka 2013. Ako papu Franju toliko cijene laici, agnostici ili nevjernici, to je zato što Crkvu želi izvući iz moralnog mraka u koji je utonula , kroz istinsko, autentično porijeklo povratka.
Povratak koji ponovo vidi središte čitavog ČOVJEKA, Svakog pojedinca.
