"Malo je stvari zaglušujući poput tišine", napisao je Mario Benedetti. Šutnje skrivaju iluzije, strahove, brige, zbunjenost, rezignaciju ... Tišine prenose poplavu emocija. Međutim, često radije mislimo da oni koji šute pristaju. Brkamo šutnju sa pristankom i padamo u "zabludu kvijetizma".
Šta je zabluda kvijetizma?
Zablude su nevaljani zaključci o stvarnosti koje koristimo da bismo opravdali svoj stav. To su uglavnom argumenti koji nisu povezani s predstavljenim idejama, ali pribjegavamo im kako bismo prisilili našeg sugovornika da prihvati valjanost nedosljedne teze.
Neke zablude manipuliraju činjenicama, druge koriste lingvistički aspekt i pribegavaju dvosmislenosti, nerazumljivosti izjava ili nedostatku smisla koji stoji iza ideja kako bi se zbunile.
Zabluda kvijetizma temelji se na ideji da "tko šuti, pristaje". Oni koji pribjegavaju ovoj zabludi tvrde da se osoba koja ne zagovara u njegovu korist, ne brani se ili ne intervenira, slaže se s iznesenim idejama ili sa stanjem stvari.
U stvari, to je vrsta argumentum ignoranttiam budući da se pretpostavlja da su tišina i tihovizam test konsenzusa. Na primjer, može se pomisliti da se osoba koja se ne izjašnjava protiv oružja zalaže za njegovu upotrebu.
Očito to nije slučaj. Šutnja nije uvijek sinonim za pristanak. Ostalo su zaključci koje donosimo na osnovu onoga što nam najviše odgovara. Misliti da šutnja uvijek znači pristanak podrazumijeva ignoriranje konteksta i znakova da šutnja može biti rezultat straha ili rezignacije.
Sigefobija, društvo koje se boji tišine
1997. filozof Raimon Panikkar rekao je da je sigefobija jedna od bolesti stoljeća. Mislio je na strah od tišine. U stvari, mnogima nije sasvim ugodno šutjeti.
Biti s nekim, a da ništa ne kažete, obično stvara "neugodnu tišinu". Često je osjećaj nelagode toliko velik da generira tjeskobu i tjera nas da što prije prekinemo tišinu uvođenjem bilo koje teme razgovora, bez obzira na to koliko je ona beznačajna, samo da ne bismo čuli buku. U stvarnosti nije neobičan fenomen ako uzmemo u obzir činjenicu da živimo u društvu u kojem slika i riječ prevladavaju, često čak i nad činjenicama.
Tišina nas plaši jer sa sobom donosi nedostatke, skrivena značenja i opasnosti koje ne znamo razumjeti i upravljati njima. Šutnja je neprecizna, nejasna, posredna i dvosmislena. Kroz nju možemo reći mnogo stvari, ali značenja ne mogu pobjeći dvosmislenosti. Zato se više volimo držati riječi.
Bojimo se neizrečenog jer stvara nesigurnost. Ne znamo kako da reagujemo. Zbog toga je lakše ići prečicama i misliti da je šutnja sinonim za pristanak. Ali ovo zaključivanje uključuje apstrahiranje iz konteksta i uklanjanje - često namjerno - da šutnja može biti motivirana pokornošću, strahom ili rezignacijom.
Opasnosti prešućivanja onoga što mislimo ili osjećamo
Šutnja je komunikativna odluka. Odlučujemo što ćemo šutjeti i što ćemo reći. Prakticiramo autocenzuru kada šutimo o stvarima koje bi mogle povrijediti druge ili nas same. Ali kad tu šutnju nametnu drugi, to je represija ili cenzura.
Ponekad šutimo jer se bojimo posljedica svojih riječi. Radije šutimo u nadi da ćemo izbjeći sukob. Tako smo na kraju pustili mnoga uvredljiva ponašanja i stavove koji se mogu pretvoriti u lavinu koja nas vuče za sobom.
Kad ne kažemo šta mislimo ili izrazimo svoje neslaganje, pasivno doprinosimo ovjekovječenju konteksta koji nas boli ili živcira. Utihnuvši svoje ideje i osjećaje, hranimo situacije koje na kraju mogu biti mnogo štetnije od početnog problema koji smo željeli izbjeći.
Na taj način možemo na kraju postati taoci onoga što prešutimo, bilo na nivou para, porodice, posla ili društva. Tada dolazimo do točke u kojoj se nalazimo u potpuno nezadovoljavajućoj situaciji kojoj se podnosimo mirovanja da trpimo u tišini ili eksplodiramo. Očito nijedna od ovih mogućnosti nije dobra za našu mentalna ravnoteža.
Prekini tišinu
Ponekad tišina pojačava ono što šutimo. Ponekad tišina kaže više od hiljadu riječi. Ali ponekad ne. Komunikativni uspjeh tišine ne ovisi samo o nama već i o osjetljivosti našeg sagovornika.
Tišina je moćno oružje, ali malo ga zna koristiti i pravilno interpretirati, pa je u društvu koje pridaje veliku važnost direktnosti ponekad bolje razgovarati. Riječ može razjasniti sumnje i ograničiti značenje onoga što se prešućuje.
Naravno, ne nalazimo uvijek prave riječi ili valjane argumente. Nije bitno. Važno je razjasniti svoj stav ili čak njegovo odsustvo, kada još nismo sigurni u svoj stav. Ponekad jednostavno možemo tražiti vrijeme za razmišljanje. Reći da se ne slažemo ili da još nismo stekli mišljenje.
Radi se o pronalaženju načina da drugi bolje razumiju kako se osjećamo ili šta mislimo, braneći svoje asertivna prava i ne ustupaju mjesto ljudima koji bi mogli pogrešno protumačiti naše šutnje rekavši da se "slažu oni koji šute".
Izvori:
Garcés, A. i López, a. (2020) Logična interpretacija tišine. Računanje i sistemi; 24 (2).
Méndez, B. i Camargo, L. (2011) ¿Quien calla otorga? Funciones del silencio y su relación sa varijablom género. Završni memoari Máster Universitario de Lenguas y Literaturas Modernas: Universidad de las Islas Baleares.
Pannikkar, R. (1997) El silencio del Buddha. Uvod u religijski ateizam. Madrid, Siruela.
Ulaz Zabluda kvijetizma: misliti da oni koji šute pristaju objavljeno je prvo u Kutak psihologije.
