Počinioci ubistava su ubice. Počinioci prekršaja su silovatelji. Krivci za krađu su lopovi. To je otrcano. Ali ponekad se linije zamagljuju i čovjek padne u močvarni teren okrivljavanja žrtve.
Nivo krivice, naravno, varira. Okrivljavanje žrtve poprima mnoge dimenzije i nijanse. Ima onih koji svu odgovornost za ono što se dogodilo svaljuju na žrtvu i onih koji pripisuju samo minimalan dio krivice. Ima onih koji misle da je žrtva mogla da postupi na drugi način da izbegne napad, kao da je imala kristalnu kuglu da predvidi šta će se dogoditi.
Naravno, nije uvijek moguće eksplicitno okriviti žrtvu iznošenjem snažnih tvrdnji o njenoj odgovornosti u činjenicama, jer društvo ima tendenciju da osuđuje takve stavove. U tim slučajevima ljudi pribjegavaju suptilnijim strategijama okrivljavanja, kao što je studija provedena na Brock University, pripisujući čin ponašanja koje žrtve mogu kontrolisati. Zatim, tu su i oni koji krive žrtvu za njegovu navodnu "nepromišljenost" i oni koji njemu krive njegovu naivnost.
Zašto krivimo žrtve umjesto da ih podržavamo?
Tendencija da se okrivi žrtva dolazi iz vjera u pravedan svijet. U stvari, pokazalo se da nas vjera u pravedan svijet može učiniti neosjetljivijim na patnju drugih.
Unatoč činjenici da pravda ne postoji ni u životinjskom svijetu ni u prirodi, vjerujemo da svijet i ono što nam se dešava poštuju određene zakone univerzalne pravde. Svi imamo podsvjesnu ideju da ljudi zaslužuju ono što im se dešava, i dobro i loše. Razmišljanje da se užasne stvari događaju dobrim ljudima dovodi u pitanje ovo vjerovanje i izaziva veliku nelagodu.
Da bismo izbjegli kognitivnu disonancu, radije tražimo alternativno objašnjenje, logično značenje onoga što se dogodilo, po mogućnosti ono koje je utješno i koje odgovara našem pogledu na taj pravedni svijet. Radije ne mislimo da se neke stvari dešavaju slučajno i tražimo razlog koji zadovoljava naše uvjerenje da su loše stvari, na neki način, neka vrsta kazne.
Ako bismo mislili da je svijet haotično i nepravedno mjesto, trebali bismo priznati mogućnost da bi bilo ko mogao biti žrtva tragedije. Naši roditelji, naša djeca, naš partner ili mi sami. Vjerovanje u tu univerzalnu pravdu hrani iluzorni osjećaj sigurnosti. Pomaže nam da mislimo da nam se ove strašne stvari neće dogoditi, jer znamo kako da preduzmemo odgovarajuće mjere, pametniji smo ili oprezniji.
Na primjer, možemo misliti: “da nije izvukla novčanik, ne bi joj ga oteli iz ruku”, “da je izabrala sigurniji put, ne bi bila napadnuta” oppure “Da je postavio alarm, ne bi mu ukrali kuću”.
Okrivljavanje žrtve čini da se osjećamo sigurnije jer vjerujemo da kontrolišemo situaciju. Prenosi uvjerenje da ako se ne ponašamo isto ili nismo isti kao ta osoba, to nam se neće dogoditi. Zbog toga smatramo da je odgovornost na osobi koja je pretrpjela napad.
Na kraju, sve se svodi na ideju da ćemo, ako uradimo "pravu stvar", biti sigurni. Stoga, kada krivimo žrtvu, ono što zapravo radimo je traženje sigurnosti u svijetu koji podsvjesno doživljavamo kao previše haotičan, neprijateljski ili nepravedan.
Bol uzrokovan reviktimizacijom
A što je najgore, što je čin brutalniji, to je veća tendencija da se okrivi žrtva jer imamo veću potrebu da tražimo odgovore i osjećamo se sigurno. Zapravo, studija sprovedena na Univerzitet Franklin Pierce otkrili su da osjećaj bespomoćnosti kod žena ima tendenciju da poveća fenomen okrivljavanja žrtava seksualnog nasilja.
I ne svjesni, ove okrivljajuće misli, posebno kada se javno dijele, predstavljaju još jedan način da se žrtva pozove na odgovornost. Stoga oni postaju drugi čin nasilja.
Zaista, preispitivanje zločina ili stepena štete često predstavlja prepreku za izlječenje. Društvo koje okrivljuje osobu koja je patila u više navrata ih ponovo viktimizira, što im otežava prevladavanje traumatske situacije.
Ova ponovna viktimizacija također sprječava hiljade ljudi da prijave zlostavljanje koje su doživjeli ili da se čak usude reći ljudima koji su im najbliži jer ne znaju da li će pronaći podršku i emocionalnu potvrdu koja im je potrebna. Zato mnogi ljudi svoje trpe u tišini psihološke traume.
Kada se okrivi žrtva, ne samo da su poništene njene emocije, već i njihova iskustva, upravo u trenutku najveće ranjivosti, kada joj je potrebna najveća podrška. Fokusiranje na žrtvu ne samo da prebacuje krivicu sa zlostavljača, već može čak dovesti do toga da žrtva posumnja u sebe i pretpostavi da je to bila njihova greška. Tako, nenamjerno, možemo završiti opravdavanjem neopravdanog.
Međutim, najstrašnija stvar koja se može dogoditi nekome ko je napadnut je da se osjeća osuđenim, kritiziranim, okrivljenim i obezvrijeđenim. Zato svi mi, osim nikoga, trebamo preispitati svoje motive i obratiti više pažnje na svoje riječi, kako bismo bili sigurni da ne stvaramo još više bola i umjesto toga postanemo sigurno utočište koje je žrtvama potrebno.
Izvori:
Hafer, CL et. Al. (2019) Eksperimentalni dokazi suptilne krivice žrtve u odsustvu eksplicitne krivice. PLoS One; 14 (12): e0227229.
Gravelin, C. et. Al (2017) Utjecaj moći i nemoći na okrivljavanje žrtve seksualnog napada. Grupni procesi i međugrupni odnosi; 22 (1): 10.1177.
Ulaz Okrivljavanje žrtve, drugi čin nasilja objavljeno je prvo u Kutak psihologije.
