Prava ljubav nije kontrola ili zahtjev, već sloboda i povjerenje. To nije potčinjavanje ili ropstvo, već inspiracija i podrška. Ipak, mnogo puta brkamo ljubav sa emocionalnom kontrolom i zavisnošću. Ljubav izjednačavamo sa žrtvom i zahtjevom, potčinjavanjem i gubitkom slobode.
Ova pogrešna tumačenja iskrivljuju ljubav do te mjere da je pretvaraju u emocionalni zatvor koji nas guši, lišava psihološkog kisika i ograničava naš potencijal. Nažalost, zrela ljubav je retka. Ono što najviše obiluje je posesivna ljubav. A kada upadnemo u njegovu mrežu, možemo postati veoma nesretni.
“Ne mogu živjeti bez tebe”, amblematična fraza posesivne ljubavi
Fraze poput “Ne mogu da živim bez tebe” ili “Ne bih bio srećan bez tebe” zvuče vrlo romantično, ali sadrže a emocionalna zavisnost skriveno. Oni prenose ideju da je ljubav posjedovanje i, nehotice, smatraju drugog odgovornim za našu sreću.
Ali ljubav i ovisnost su toliko antagonistički da kada koegzistiraju, na kraju uništavaju vezu. Kada ljubav postane emocionalni zatvor, ona ograničava slobodu i potencijal onih koji je doživljavaju.
Ta ljubav je obično zahtjevna, sebična i pretenciozna jer zadovoljavanje vlastitih potreba stavlja ispred potreba drugih. To završava kao prisilna i kontrolna vježba koja koristi drugoga kao izvor za zadovoljenje nečijih potreba. Kao rezultat toga, često guši, onemogućava i emocionalno poništava drugog.
Ta nezrela, posesivna ljubav proizlazi iz naše potrebe za međuljudskim stapanjem. "Bez ljubavi čovečanstvo ne bi moglo da postoji ni dana više", rekao je Erich Fromm. Međutim, ovo spajanje se može postići na različite načine i ne može se uvijek nazvati pravom ljubavlju.
Posesivna ljubav vodi do simbiotske zajednice u kojoj postoje dva nezavisna fizička tijela, ali jedna psiha zasnovana na odnosu pokornosti/dominacije.
Osoba koja se pokorava to čini jer želi pobjeći od nepodnošljivog osjećaja izolacije i odvojenosti postajući dio onoga koji ga usmjerava, vodi i štiti, tog drugog koji postaje njegov život i zrak koji udiše. Ovakav odnos ga sprečava da mora da donosi odluke i rizikuje, ali ga takođe sprečava da bude samostalan i emocionalno raste.
Dominantna u vezi takođe želi da pobegne od svoje usamljenosti tako što će učiniti drugog delom sebe. Ona se samoispunjava tako što proguta drugoga i najjače je kada se ljubav graniči sa obožavanjem. Kao rezultat, oboje razvijaju odnos zavisnosti i kontrole. Događa se željena fuzija, ali bez integriteta ili rasta, jer se oboje ograničavaju na zadovoljavanje onih emocionalnih potreba koje nisu bili u stanju da samostalno i zrelo upravljaju. Ta ljubav na kraju postaje invazivna i mnogo puta čak i toksična.
Kako prepoznati pravu ljubav?
“Nezrela ljubav kaže: 'Volim te jer mi trebaš.' Zrela ljubav kaže: 'Trebaš mi jer te volim'”, napisao je Erich Fromm. Razlika je suptilna, ali fundamentalna. Na taj način prepoznajemo da nam je drugi važan, ali ne krivimo njega za našu sreću jer se odnosimo jedno prema drugom kao dvoje samostalnih odraslih osoba.
“Za razliku od simbiotske zajednice, zrela ljubav znači sjedinjenje pod uslovom očuvanja nečijeg integriteta, svoje individualnosti” Fromm je objasnio. Ta ljubav nam pomaže da prevaziđemo osećaj odvojenosti, ali bez odustajanja od toga da budemo sami.
Prava ljubav, naime, ne traži, već se prepoznaje po onome što daje. Šta znači dati?
Većina ljudi pretpostavlja da "dati" znači "odreći se" nečega, lišiti sebe ili žrtvovati sebe. Shodno tome, ti ljudi su spremni da daju, ali samo u zamjenu za primanje, jer u merkantilnom mentalitetu našeg vremena davanje bez primanja znači gubitak.
S druge strane, zrela ljubav prevazilazi ovu razmjenu i daje drugo značenje činu davanja. Oni koji vole ne daju da bi primili jer ih sama činjenica davanja obogaćuje u njima samima. U tom slučaju žrtva prestaje da se doživljava kao takva i gubi smisao. Kao što čak i potreba gubi smisao.
Kada postoji zrela ljubav, oboje dijele radost davanja. Nešto novo se rađa iz tog nesebičnog čina, i oboje su zahvalni na tome, što na kraju podstiče njihovu ljubav i posvećenost jedno drugom. posljedično, "ljubav je moć koja proizvodi ljubav dok je impotencija nesposobnost da se proizvede ljubav", podvukao je Fromm.
Ali da biste iskusili tu ljubav, prvo morate rasti i voljeti sebe. Samo oni koji se osjećaju slobodni i samopouzdani mogu se potpuno predati i voljeti do kraja, a da se ne izgube u drugome ili ne žele da ih kontrolišu.
Tek tada će svako preuzeti odgovornost za ono što osjeća, a da ne krivi druge. Možete samo voljeti bez posjedovanja. Davanje bez očekivanja. “Ovo je pravo iskustvo slobode: imati najvažniju stvar na svijetu, a ne posjedovati je” kako je napisao Paulo Coelho. A kada probate, ne morate se pitati "Kako prepoznati pravu ljubav?" jer to osećaš i živiš, bez sumnje.
Izvor:
Fromm, E. (2007) Umjetnost ljubavi. Buenos Aires: Paidos.
Ulaz Prava ljubav se prepoznaje po onome što nudi, a ne po onome što traži objavljeno je prvo u Kutak psihologije.
