Popodne kao i mnoga druga, ali ono koje bi ušlo u istoriju... naše
29. juna 1982. materijaliziralo se prvo sportsko čudo pred našim očima. Italija, ružno pače prve grupne faze, polako se pretvarala u prekrasnog labuda. Prva velika žrtva bila je protiv argentinske Diego Armando Maradona. Ali tog popodneva 5. jula 1982. čekao nas je titanski poduhvat. Uprkos Argentini, David se sukobio sa jednim od najneobičnijih Golijata u istoriji fudbala.
Jer, dobro je to zapamtiti po najmlađima i da su neki igrači te fantastične ekipe samo čuli, da je Brazil bio jedinstveni koncentrat talenta, klase, mašte. Na našu sreću, to je bio i tim koji je ponekad previše volio da se vidi u njenoj ljepoti kao novi Narcis i možda je iz tog razloga Italija tog dana ušla u historiju.
Brazil
Brazilska žuto-zlatna formacija bila je najjača od Meksika 70', kada su postali svjetski prvak pobijedivši Italiju u finalu. Ista Italija koja je u polufinalu savladala Njemačku rezultatom 4:3, u drugoj utakmici prešla je direktno sa televizora na police biblioteke, djelić istorije koji se ljubomorno čuva, uz elegantno izdanje Božanstvene komedije i kompletno djelo od Pink Floyda. Brazil 82' je imao igrače poput mlađi, Cherry, Falcao, Socrates, Zico.
Božanstvena stvorenja koja su znala da maze loptu i koja bismo mi dobro naučili da znamo jer bi se Italija vratila svojoj sudbini. Ali ne u obliku noćne more poput onog 5. jula 1982. Stadion Sarrià u Barseloni "5. jula 1982. bio je krcat svim redosledom sedišta", kako bi to definisao veliki Sandro Ciotti, a temperatura oko 17 je bila preko 30 stepeni.
Trebao nam je tog 5. jula
Samo je vrijeme da uđete, napravite neki pokret za neku vrstu zagrijavanja i već ste mogli vidjeti one divne brazilske zlatne dresove natopljene znojem. Možda su u njima već osjećali napetost, osjećali su da im neće biti lako. Daleko od toga. To je Italija? Upravo tamo, sa svojim plavim košuljama spremnim za epski izazov, mogao ih je lansirati prema legendi. Podvig protiv Argentine je morao da se ponovi, ali ovog puta je trebalo uraditi mnogo više i, pre svega, bilo je potrebno Paolo Rossi pronašao cilj.
Da, Paolo Rossi se vratio na teren samo dva mjeseca nakon što je diskvalifikovan za fudbal - klađenje. U prva tri meča koje praktički nije vidio, sa Argentinom je nešto izašlo na vidjelo, ali on je bio cilj, njegova čista suština, nikad kao što nam je onog popodneva 5. jula 1982. i on bio potreban, a prije svega.
Utakmica
Početi igru. Hajde, idi. Nije prošlo ni pet minuta kada Bruno Conti poleti na krilo na svoj način, Brazilci skoro da žele da uradi sve i on to radi, servira Cabrini koji prelazi na najdalju stativu gdje je samo on mogao biti i bio tamo i rezultati : PAOLO ROSSI. 1 prema 0. Radost traje samo sedam minuta, sve dok "doktor" Sokrat, zapravo pravi doktor, ne nađe prostor da ubije Zofa na bližoj stativi. 1 do 1.
Ali Italija sa svojom igrom i zagušljivim oznakama više od vrućine Sarrià, uznemiruje talentovane Brazilce koji počinju da prave nezamislive greške kao kada Cerezo razmišlja da doda svom golmanu. Ne bi se imalo šta reći da nije bio u sredini između lopte i golmana: PAOLO ROSSI. Nekoliko koraka i šut koji sklapa ruke golmana Waldira Peresa. 2 do 1.
Pauzirajte i nastavite
Interval. Počinje ponovo sa Brazilom koji traži remi, minimalni rezultat za prolaz u polufinale i susret sa Poljskom. I kravata stiže. Zico, uprkos tome što ga Gentile konstantno lovi, uspeva da servira Falkaa, sjajno levo i loptu koja prestiže Zofa. 2 prema 2. U 68. minuti, Brazil ne staje, želi pobjedu, ali u 74. minuti nespretni golman Peres izvodi korner Italiji.
Svi unutar brazilskog područja u užasnoj gomili, lopta pršti kao "Skeč" Tardelli, njegov istorijski nadimak, koji šutira na gol, Junior ne shvata da igra igru: PAOLO ROSSI, koji daje svoj šešir- trik. Od danas popodne veliki centarfor iz Prata, sa svojim ptičjim slijeganjem ramenima usred ormara sa dvoja vrata, ući će u istoriju fudbala pod imenom PABLITO.
Taj ludi 5. jul Paolo Pablito Rosi
Posljednje minute su samo jalov i uzaludan pokušaj Brazila da povrati nepopravljivo. Michelangelo Antognoni postiže i četvrti gol, koji je nepravedno poništen zbog nepostojećeg ofsajda. Ali to više nije ni važno. 5. jula 1982. pravi Brazil je obukao plavu majicu.
Samo pokušavam reći da se ta igra naježi. Zaista se čini da se tek sada ugasila televizija, a umjesto toga prošlo je četrdeset godina. Neki od tih heroja su otišli, počevši od komandanta Enzo Bearzot. Gaetano Scirea tragično nas je napustio nakon apsurdne saobraćajne nesreće u Poljskoj gde je otišao da posmatra ekipu koja će se suočiti sa "njegovim" Juventusom, koju je predvodio njegov bliski prijatelj Dino Zoff.
2020. nestaje i on, onaj koji je taj ludi san pretočio u najljepšu stvarnost. To vječno dijete lukavih očiju, kao Kolodijev Pinokio, Toskanac kao on. Bez njega ne bi bilo ove rijeke riječi, jer ne bi bilo te emocije. Bez njega ne bi bilo 5. jula 1982. i ne bi bilo ničega drugog. I zbog ovoga nam užasno nedostaje PAUL PABLITO ROSSI.
