Ostaci sećanja na pobedu... Neizbežno
11. jula 1982. - 11. jula 2022. Tu smo. Stigao je 11. jul. Tačan kao i uvijek, sa toplim suncem koje grije srce, ali prije svega uspomene. 11. jul 2022. nam daje nešto više. Mnogo više. Okrugla figura koja možda podsjeća na najveću sportsku emociju koju su mnogi Italijani doživjeli u posljednjih pola stoljeća. I zbog ovog ludog vremena koje proživljavamo, taj sportski poduhvat poprima gotovo legendarne aspekte.
The Waiting
Nema sumnje, međutim, da oni koji su proživjeli taj nevjerovatan uspon do pobjede, te dane, ta očekivanja, te lude nade u pobjedu, nisu zaboravili ništa, čak ni zarez, od tih nezaboravnih dana. Tako se savršeno sjećamo i predvečerja finala u Madridu protiv Njemačke. Klasik u istoriji fudbala, klasik u našoj istoriji. Navodim da neću ništa pričati o samoj igri, ali ću se truditi da se fokusiram na osjećaje i emocije koje su joj prethodile i uslijedile.
11. jul 1982, formalnost
Sjećam se, na primjer, kako sam čekao finale gotovo kao čista formalnost. Za pisca, a mislim da nije samo za njega, Italija je već šest dana ranije, na Sarrià u Barseloni, postala svjetski prvak. Taj petojulski meč već je proglasio buduće prvake svijeta i krunisao najsjajniju zvijezdu. Na dan Pablita Italija je uništila jedan od najjačih timova u istoriji Svjetskog prvenstva. Najprirodniji zaključak mogao bi biti samo to.
Neizbježan ishod
Gotovo neizbježna pobjeda. Pomalo kao što se dešava u biciklizmu kada tokom Giro d'Italia šampion uspe da se sam popne na sudbonosnu Cima Coppi, a dug spust koji će dovesti do cilja nije ništa drugo nego sjajan dodatak poduhvatu. Ukratko, čekao sam finale protiv Njemačke razmišljajući o tome kako će biti organizirana naredna proslava.
Praktično nenadmašno
Nada je bila velika, povjerenje je bilo neograničeno, čak i ako se utakmice moraju ne samo igrati, nego prije svega moraju biti osvojene. Imao sam, i postojao je, međutim, vrlo snažan osjećaj da je do sada taj tim postao, u tom trenutku, praktično nepobjediv. Upravo zbog brojnih gorkih zalogaja koje je bila prisiljena da proguta, a koji su se pretvorili u smrtonosni otrov za sve protivnike koji bi se tada suočili sami sa sobom, to svjetsko prvenstvo moglo je imati samo taj jedini epilog.
11. jul 1982. Hvala!
Šta je ostalo od te kompanije četrdeset godina kasnije? Mnogo i puno uspomena vezanih za protagoniste. Na to zdravo kolektivno ludilo koje je ta pobjeda pokrenula trenutak nakon posljednjeg zvižduka. Iznad svega ostaje ona grozničava fibrilacija koja je zahvatila čitav jedan narod od 29. juna, dana Italije - Argentine do legendarnog epiloga 11. jula. Gotovo dvije sedmice provedene u takmičarskom ronjenju na dah, čekajući da neko društvo odmah pozove još jedno. Nezasitni, proždrljivi i otrovni, poput one divne grupe muškaraca koja nas je usrećila kao nikada do sada. Hvala ti! Zauvijek…
