Postoje neki diskursi koji bi trebali naći plodno tlo samo i isključivo u kafanama. Upravo iz tog razloga impresivno je vidjeti da mnoge od ovih tema počinju cvjetati ne samo za vrijeme aduta zemlje, već i u velikim televizijskim salonima gdje bi tema o kojima bi se trebalo baviti možda i veća, jer čak i kada je u pitanju sport, postoje niže i više teme, vredniji i manje vredni.
Ali u eri Veliki brat (Big Brother), koja je od orvelovske distopije postala masovna televizijska emisija (masa u kojoj se vrlo malo sjeća porijekla naslova), ono što je nisko je i ono što najviše privlači publiku.
Očigledno sa svim tim moramo živjeti, ali uvijek s tim okom nekoliko heroja koji još pokušavaju uzgajati neke male biljke koje sigurno neće dati industrijske količine voća, ali će s druge strane kvalitet staviti u centar pažnje.
Pažnja! Nemojte se zavaravati: ponekad iz tih kafanskih razgovora može proizaći nešto zaista zanimljivo, ali samo i samo ako se na to utroši vrijeme, kao i dobra doza pažnje i brige.
Postoji, za koje znam, a biciklistički entuzijasta koji nikada nije raspravljao o - skoro - egzistencijalnoj kombinaciji "Giro-Tour". “Corsa Rosa-Grand Boucle”, “Maglia Rosa-Maglia Gialla” su sve teme koje dijele i dijele ne samo Francuzi i Italijani, već i Italijani i Italijani, kao i Francuzi i Francuzi.
Ipak, sada se čini da spor oko toga koja je najveća etapna trka u biciklističkoj sezoni dobija jedinstven i nepopravljiv preokret.
Istovremeno se mora reći da je ovo težište, koje je sve pomaknuto prema transalpskim planinama, čisto pitanje novca: ne prestiž, ne slava, samo je važno koliko novca ide iza jednog ili drugog događaja.
Ali zašto se to dešava i međutim, taj romantični biciklizam više ne postoji ko je animirao vječne izazove između Kopija i Bartalija?
Tim World Tour mora biti u mogućnosti da računa na minimalni budžet koji će biti definisan kao takav, budžet koji dolazi od sponzora koji tim mogu pronaći. Velika imena koja se klade na biciklizam kako bi ostvarili profit su različita: pomislimo samo na engleskog giganta INEOS Jima Ratcliffea (čija bi imovina iznosila više od 3 milijarde eura) ili Kazahstance iz Astane (preuzeo ih je 2006. konzorcij nekih od najvažnijih energetskih kompanija u zemlji).
Biciklistički timovi ne uzimaju, kao što biva u moto sportu, udio na televizijskim pravima, već malo mijenja jer je cilj u svakom slučaju imati brend na izložbi pred kamerama, možda slanje jednog ili dvoje trkača u trčanje kako bi imali još ekskluzivniju pozornicu.
Očigledno, nemaju sva takmičenja istu medijsku pokrivenost: u tom smislu Tour de France pobjeđuje Giro d'Italia „sa rukama u džepovima“. Broj Francuza je impresivan: samo Tour nudi raznim sponzorima 70% njihove godišnje vidljivosti. Nadalje, ako Grand Boucle ima promet od oko 150 miliona eura (Giro najviše 70, prije Covida), više od polovine ovih prihoda dolazi od televizije (govorimo o otprilike 80 miliona).
Zvanični emiteri takmičenja su Francuska TV Sport i Evrovizija, iako ukupno postoji više od trideset prenosa širom sveta koji emituju uživo tri nedelje trke. Stoga je zanimljivo uporediti odnos između ASO i France TV Sport i odnosa između RCS Sporta i RAI: dok u Francuskoj postoji solidan dogovor između televizije i organizatora da do 25. godine plasiraju 2025 miliona godišnje, u Bel Paese svaki godine moramo biti svjedoci uobičajene dosade između RAI i RCS Sporta koja se očigledno završava dogovorom mnogo siromašniji od transalpskog.
Na drugi način nego na tim morate zaraditi u suštini ono od trkačkih nagrada, a čak i ovdje možemo reći da Grand Boucle vrijedi dvostruko više od Corsa Rose. Naime, u izdanju 2018. ukupan nagradni fond u Francuskoj dostigao je 3 miliona eura, dok su u Italiji organizatori stavili na raspolaganje samo 1,5 miliona. Sposobnost pronalaženja sponzora i dobavljača zadatak je organizatora, koji što su moćniji, to su sposobniji da obogate utrku i posljedično je učine privlačnijom za magnate na dva točka.
Stoga nije iznenađujuće što je američka Amaury Sport Organizacija (ASO) stigla tamo gdje RCS Sport još uvijek sanja da kroči. U svemu ovome mora se priznati i da je ASO-ovom zadatku olakšan veći prestiž koji francusko takmičenje ima na svjetskom sportskom nivou: prvo je rođeno, ima kultni dolazak u Les Champs Elysees, mogu se osloniti na življi biciklistički pokret i hiljadu drugih manje-više upitnih razloga.
Tako su izbori bogova jasniji Veliki tim predstaviti najbolje formacije na Touru, a ne na Giru, ostavljajući mrvice na putu koji ove godine izgleda zaista obećavajuće, ali koji će moći računati samo na 2 člana UCI Top 10: Richarda Carapaza i Joao Almeida. Pored prvaka Ekvadora i Portugalca, tu će biti i Vincenzo Nibali (Astana), sprinter Mark Cavendish (koji je sa četiri pobjede na Touru prošle godine izjednačio rekord Eddyja Mercxa po broju osvojenih francuskih etapa u apsolutnom iznosu, naime 34 ) i starleta Tom Pidcock, svjetski prvak u ciklokrosu. Ukratko, glumačka postava nije najgora, ali čini se da ćemo se morati naviknuti da viđamo sve više Giro d'Italia kao lansirna rampa za perspektivne mlade ljude i modna pista na kraju karijere za stare slave, jer će u julu u Francuskoj biti sve zvijezde trenutka: Alaphilippe, Van Der Poel, Van Aert, Pogacar, Roglić samo su imena koja prave najviše buke, ali spisak fenomena mogao bi se nastaviti u još nekoliko redova.
Može li se išta učiniti da se ovaj trend promijeni? U maju ne, naprotiv: morate sedeti na sofi (ili, za one koji mogu, ići niz ulicu) i uživajte u emisiji, jer čak i bez uzbrdica napada "Pikachù" (Pogacar) ili bez paklenih ritmova WVA (Wout Van Aert) možete se zabaviti: možda je pravo vrijeme za vječnog nesretnog Mikela Landa ili povratak u velikom stilu bivšeg pobjednika Tom Dumoulin. Dobra stvar je to biće to nepredvidivi Điro, za razliku od prošlog izdanja u kojem bi Bernalu bilo teže da izgubi "beskonačni trofej" nego da ga osvoji.
Počinje 6. maja, ali iz Mađarske, gdje će se održati dvije etape pogodne za sprintere i u sredini hronometar koji će, međutim, malo promijeniti. Povratak u Bel Paese počinje odmah sa praskom: 172 km u sicilijanskim planinama sa dolaskom na Etnu. Prvi pravi poziv za muškarce u klasifikaciji. Slijede dani kada se penjete poluostrvom dodirujući Pročidu (italijansku prijestonicu kulture), Molize, Emiliju i zatim do Đenove, a zatim se krećete u Pijemont i konačno vidite strašne Alpe.
Početak je uspon na Cogne, a zatim odmah pet zvjezdica na etapi od 202 km koja povezuje Salò s Aprica. Ali etapa Regina je svakako broj 20: od Belluna do Marmolade (Passo Fedaia), sa u sredini prolazom San Pellegrino i prije svega prolazom Pordoi, koji bi se mogao pokazati kao žetelac slavnih žrtava.
Ali sigurno nešto treba učiniti jer Corsa Rosa ne zaslužuje tako malo pažnje: to je još uvijek pozorište koje je ugostilo herojske bitke, vrtoglave uspone i najveće izvođače koje je ovaj sport ikada poznavao. Prije svega, moramo shvatiti da biciklizam - kao i sve ostalo - sada ide u ovom smjeru i da više ne možemo pričati da je povratak romantici biciklizma još uvijek moguć.
možda ambicije će se vratiti da komanduju novcem, ali to sigurno nije nešto što će se dogoditi u skorije vrijeme. Shodno tome, ako se ne može dostići ekonomski nivo onoga što je sada definisano kao "superlegura" dva točka, možemo se zadovoljiti samo najfascinantnijom trkom. A što se tiče uzoraka, željno ćemo iščekivati bolja vremena.
Vremena u kojima ćemo prestati da pričamo sebi bajke i na ulicama će se konačno vratiti da živimo ep.
L'articolo Maglia Rosa, sve blijeda boja From Sport rođen.
