Jednom davno postojala je Javna služba. Jednom davno postojao je kvalitetan RAI koji je, pored informacija, nudio i produbljivanje. Dubinsko proučavanje kvaliteta.
Ideju nam je dao prenos Henry Mentana, emitovana u srijedu 28. aprila u 21 na La30, posvećena predstavljanju najnovije knjige autora Michael Santoro pod nazivom "Ništa osim istine". Složena, artikulirana knjiga, u kojoj se u središtu nalazi uznemirujuća i amblematična figura, mafijaškog ubice: Maurice Avola. Iz njegovih šokantnih riječi koje u nekim odlomcima stječu neopisiv osjećaj odbojnosti, gotovo prirodno se razvija analiza o razdoblju mafijaških masakra 90-ih.
Vraćamo se bolnim putevima našeg sjećanja, naše nedavne povijesti. Ponovo se otkrivaju osjećaji koji se ne mogu zaboraviti, jer se ne mogu zaboraviti ljudi koji su sebe, čak i do smrti, dali za državu, u skladu sa njenim zakonima. Već država. Ogromna riječ, koncept većini nepoznat. Kakva je država danas? Ko bi danas bio spreman umrijeti za državu? Giovanni Falcone e Paolo Borsellino oni su simbol ljudi koji su umrli kao vjerni službenici države. Država koja ih je, međutim, napustila kriv sam.
Mafijaški masakri 1992. godine
Dijalog između Michelea Santora i Mauricija Avole, sastavljen od konkretnih pitanja u vezi sa strategijom masakra mafije tih godina, daje nam odgovore na mučnu sirovost i okrutnost. Slika koja se pojavljuje je jeza. Neki su sumnjali, mnogi su to opisivali u člancima ili knjigama, rijetko ko je to ikada rekao na televiziji na tako jasan način, na osnovu izjava jednog covek casti, ili bolje rečeno osobe koja je vrlo dobro poznavala mafijaše i njihove misli.
Ti su masakri još uvijek otvorene rane, jer dok se potpuno ne shvati tko je želio ubiti Giovannija Falconea i Paola Borsellina, ako se sa sigurnošću ne zna je li to bila samo ogromna mafijaška inicijativa ili su postojale stranke zajedno s mafijom. država, ova zemlja nikada neće rasti. To dugujemo Fiammetti Borsellino, kćeri Paola, prisutnoj u studiju zajedno s Mentanom, i svim porodicama žrtava mafijaških i terorističkih masakra.
Gdje je nestala Vera RAI?
U svoj ovoj paleti snažnih emocija koje su se pojavile slušajući teme koje su nas vratile trideset godina unazad, spontano se postavilo pitanje: gdje je RAI? Nekada bi se emisije poput Enrica Mentane emitirale na raznim RAI mrežama. RAI nije bila samo jednostavna informacija, već iz javne službe koju smo financirali svi mi plaćanjem naknade za licencu, ona je danas nudila vrlo rijetku robu: dubinska studija. Bila su druga vremena i bilo je drugih tumača.
Sergio Zavoli, Enzo Biagi, Giovanni Minoli, Michele Santoro, Gard Lerner, Enrico Mentana, Bruno Vespa samo da nabrojimo neke. Svaki sa svojim gledištem, zdesna, lijevo, u sredini, neki ekstremističniji, neki umjereniji, svi su mogli odabrati izvor iz kojeg će piti ili, i to je bilo najbolje što je trebalo učiniti, pokušati saslušati sva gledišta stvorite ih. vlastite, lične. Ali sve je to bilo moguće samo kada je RAI zaista bio RAI ili kada je bio javni servis.
Sada se zna da se vremena mijenjaju, ali što se tiče RAI-a, ta promjena nije sinonim za rast, već za nazadovanje. Ako javna služba počne govoriti o ciljevima, budžetima, potpuno smo skrenuli s puta. U ime ovih koncepata, koji mogu biti prikladni za komercijalne televizije, konačni proizvod donekle razočarava. Postoje neke emisije koje, da budemo pristojni, možemo definirati nezamislivo, s nepredstavljivim voditeljima i sumnjivim sadržajem, koje ne vidi, osim vrlo malo gledalaca.
Nekada je moto Vere RAI bio "DI TUTTO DI PIU", danas bi to mogao biti "BITNI STRETO", a možda, pretjerano, čak ne bi bio ni toliko istinit.
Članak Stefana Vorija
