Dario Fo e Franca Copper imat će svoj muzej. Napokon, postoje svi uslovi da Italija pruži dostojan dom umjetničkom nasljeđu od neprocjenjive istorijsko-kulturne vrijednosti.
Nobelova nagrada za književnost
Bilo je to 9. oktobra 1997. godine Dario Fo prima u Stockholmu Nobelova nagrada za književnost. Nagraditi ga je kralj Gustavo iz Švedske.
"Nobelova nagrada za književnost dodjeljuje se Dariou Fou, jer se zajedno s Francom Rame, glumicom i spisateljicom, u tradiciji srednjovjekovnih šaljivih ruga moći i vraća dostojanstvo potlačenima." Akademija u Švedskoj
"U cijeloj Italiji Fo je poznat kao glumac, a malo kao "autor". Umjesto toga, njegovi tekstovi su poznati i zastupljeni u cijelom svijetu. To je zaslužena nagrada." Umberto Echo
"Poput Molièrea, Fo je koristio smijeh kao oružje protiv fanatika." Le Monde
"Održat će se Muzej Fo-Rame. Obaveza koju sam preuzeo s Dariom Foom poštovat će se". Ministar kulture, Dario Franceschini reaguje jasno i nedvosmisleno na tvrd stav Jacopo Fo, sin dvojice velikih umjetnika, koji su direktno napali ministra na republičkim kolonama rekavši da: "Odvezao je mog oca i majku, muzej posvećen njima nikada nije poletio". Ličnosti iz svijeta zabave i kulture pozajmile su svoja lica i glasove kako bi pokrenule apel u korist stvarnog početka projekta. Sve, naravno, u skladu sa Fo - Rame fondacija.
Riječi ministra Franceschinija o projektu Muzeja Fo-Rame
"Sadašnja je zgrada državne arhive, a ne muzej, i od početka smo znali da je to privremena lokacija i da se njome ne može upravljati u skladu s vremenom i metodama muzeja.. Muzej će biti izgrađen, ponavljam, obećanje ću ispuniti, bez obzira na cijenu. Resursi su tu, tamo su raspoređeni. Upravo sam čuo Jacopa Foa telefonom, a već prije nekog vremena Fondaciji je predloženo sjedište Dogana Vecchia, također u Veroni. Odgovorio je da mu je to mjesto dobro. "
Italija zaboravlja
Italija je izvanredna zemlja, ali često, prečesto, zaboravan. Mi smo zemlja puna ličnosti jedinstven, koji se često, prečesto, više slave i pamte napoljei sa naših granica i iznutra. Prisjećanje na rad Darija Foa i France Rame nije samo nešto poslušan, è un obaveza morale prema dvojici umjetnika koje nam cijeli svijet zna i zavidi. Njihovo nasljeđe neizmjerno je kulturno nasljeđe, ali još veće je emocionalno nasleđe da nam ta djela nikad ne prestaju da se prenose.
Beskonačnost materijala koji čine tekstovi, izložbeni plakati, kostimi, scenografije. Ogromna količina materijala koja treba ogromno mjesto koje ga može sadržati. I osigurati da svi mogu zaista uživati u ovoj kulturnoj baštini. Mnogo je onih koji čekaju da mogu pregledati stranice originalnih spisa koji su prešli direktno u istoriju svjetske književnosti. Promatrajte plakate hvaljenih emisija, divite se sjajnim i originalnim kostimima i impresivnim scenografijama.
Mnogo je onih koji žele udahnuti taj zrak, dodirnuti rukama važan dio naše nedavne povijesti. Da ga mogu čitati bez filtera, bez ikakve cenzure koja stavlja geg na genije i kreativnost. Kompletan posao Daria Foa i France Rame omogućit će nam da ponovo otkrijemo ili otkrijemo za najmlađe, dva ogromna talenta pozornice, dva ogromna umjetnika koji su impresivnom lucidnošću i pronicljivošću opisali i ispričali decenije talijanske istorije.
Riječi ministra kulture Darija Franceschinija nagovještavaju. Sigurno će se čuti glasovi iz refrena, likovi koji neće pozitivno gledati na takav projekat i možda će predložiti izbore kulturni definitivno više moždanih. Njima i njihovim eventualnim, bizarnim prijedlozima dajemo riječi drugog talijanskog genija, Dante Alighieri:
Ne pričajmo o njima, ali pogledajte i prođite (inf. III, 51)
Pravi muzej za Darija Foa i Francu Rame