Savremeni život nas tjera da nakupimo mnogo stvari koje nam nisu potrebne, dok nas oglašavanje tjera da kupujemo sve više i više. Bez razmišljanja. Bez ograničenja…
Tako na kraju povezujemo našu vrijednost kao ljudi s vrijednošću stvari koje posjedujemo. Kao rezultat toga, ne čudi što se mnogi na kraju poistovjećuju sa svojom imovinom i razmeću ih kao trofej. Žive da pokažu.
Ali živjeti kroz stvari nije živjeti. Kada se previše poistovjećujemo sa stvarima, prestajemo posjedovati njih i one posjeduju nas.
Aristotelovsko pitanje na koje nismo mogli odgovoriti
Najvažnije pitanje koje sebi možemo postaviti je isto ono koje je sebi postavio Aristotel pre nekoliko vekova: kako da živim da bih bio srećan?
Većina ljudi ne traži odgovor u sebi. Ne pitaju se šta ih veseli, uzbuđuje ili uzbuđuje, već se prepuštaju okolnostima. A trenutno su te okolnosti obilježene potrošačkim društvom.
Sreća se, prema ovom novom „jevanđelju“, sastoji u dobrom životu. A dobar život bukvalno znači život potrošnje. Ako je moguće, šepurili se kako bi nam komšije i pratioci na društvenim mrežama mogli pozavidjeti.
Ali oslanjanje na stvari kao način da se postigne sreća je zamka. zahvaljujućihedonistička adaptacija, prije ili kasnije se naviknemo na stvari, ali kada se pokvare ili zastare, prestanu stvarati to početno zadovoljstvo, a to nas tjera da kupujemo nove stvari kako bismo ponovo proživjeli taj osjećaj euforije. Time zatvaramo krug konzumerizma.
Decenije psiholoških istraživanja upravo pokazuju da iskustva stvaraju više sreće nego posjedovanje. Veoma interesantan eksperiment sproveden na Cornell University otkrili zašto je bolje imati iskustva nego kupovati stvari. Ovi psiholozi su otkrili da kada planiramo iskustvo, pozitivne emocije počinju da se gomilaju od trenutka kada počnemo da planiramo šta ćemo da radimo i one ostaju dugo.
Čekanje na iskustvo stvara više sreće, zadovoljstva i uzbuđenja nego čekanje da proizvod stigne, čekanje koje je često ispunjeno više nestrpljenja nego pozitivnog iščekivanja. Na primjer, zamišljanje ukusne večere u dobrom restoranu, koliko ćemo uživati na sljedećem odmoru, stvara sasvim drugačije senzacije od očajničkog čekanja uzrokovanog dolaskom proizvoda kod kuće.
Mi smo zbir naših iskustava, a ne naše imovine
Iskustva su prolazna. Svakako. Ne možemo ih koristiti kao sofu ili mobilni telefon. Koliko god da se trudimo, ne možemo da obuhvatimo svaku sekundu najvažnijih trenutaka u životu.
Međutim, ta iskustva postaju dio nas. Oni ne nestaju, mi ih integrišemo u naše pamćenje i oni nas menjaju. Iskustva postaju način da se upoznamo, rastemo i razvijamo kao osoba.
Svako novo iskustvo koje živimo je kao jedan sloj koji se slaže na drugi. Malo po malo to nas transformiše. To nam daje širu perspektivu. Razvijamo naš karakter. To nas čini otpornijim. To nas čini zrelijim ljudima. Dakle, iako ne možemo čuvati iskustva kao imovinu, možemo ih nositi sa sobom do kraja života. Gde god da krenemo, naša iskustva će nas pratiti.
Naš identitet nije definiran onim što posjedujemo, već je spoj mjesta koja smo posjetili, ljudi s kojima smo dijelili i životne lekcije koje smo naučili. Zaista, čak i loša iskustva mogu postati dobra priča ako smo u stanju izvući vrijedno učenje.
Malo je vjerovatno da će kupovina novog telefona promijeniti naše živote, ali putovanja mogu promijeniti naš pogled na svijet. Nije slučajno da naše najveće žaljenje dolazi ne zbog toga što smo propustili priliku za kupovinu, već zato što nismo nešto poduzeli po tom pitanju. Ne usuđujem se. Ne idem na taj koncert. Nisam bio na tom putu. Ne izjavljujući našu ljubav. Nisi promenio zivot...
Gotovo uvijek postoji jedan druga šansa kupiti stvari, ali iskustva se ne mogu ponoviti. Kada propustimo putovanje ili poseban događaj, gubimo sve priče koje dolaze s tim.
Stoga, ako želimo da minimiziramo žaljenje na kraju života, bolje je proširiti horizont i dati prioritet iskustvima. Trebamo se pobrinuti da živimo da bismo imali priče koje ćemo ispričati i zadržati u svom sjećanju umjesto da čamimo u gomilanju stvari.
Izvor:
Gilovich, T. et. Al (2014) Čekajući Merlot: Anticipatorna potrošnja iskustvene i materijalne kupovine. Psihološke nauke; 25 (10): 10.1177.
Ulaz Živjeti znači imati priče za ispričati, a ne stvari za pokazati objavljeno je prvo u Kutak psihologije.
